Vardi nije samo pas, već simbol jedne borbe koja traje i danas, priča o Svjetlani Trifunović i njenom udruženju Vardi.

                                                   
                                                                 Kako je sve počelo?

Svog prvog psa, Vardija, dobila sam sa 15 godina. S obzirom da su ga se svi bojali jer je bio velik, šetala sam ga noću, kada nije bilo nikoga, osim napuštenih pasa. Vremenom su nas počeli pratiti u našim noćnim šetnjama, sjećam se momenata kada sjedim na trotoaru, a njih 7, 8 oko mene. Radovali su se kada nas sretnu, a ja sam počela krišom da uzimam hranu iz kuće i nosim im. Kada se prva kujica okotila, tražila sam način da im pomognem. Odlučila sam da napravim fejsbuk stranicu, koja se danas zove Udruženje za zaštitu životinja Vardi, da bi imala veće mogućnosti da pomognem tim psima. Ni u najluđem snu nisam mogla sanjati gdje će me to odvesti. Pomagati psima na ulici nije nešto što u životu odlučiš da se baviš, to se samo desi. Upadneš u začarani krug i nema nazad. Iznajmljivanje napuštene šupe bio je prvi konkretan korak od nas 10 do 15 okupljenih, tada klinaca. Motivacija nam je bila svima ogromna i želja da se brinemo o životinjama. Zajedno smo skupljali za hranu, kuhali im, šetali ih. Prvi udar nam je bio kada su otrovali sve pse smještene u tom prostoru, a jedno štene smo zatekli zadavljeno žicom ispred. Nakon toga sam uglavnom ostala sama, ili sa par ljudi koji su uskakali kada su mogli. Svi smo došli do zida, pobune okoline i roditelja. U međuvremenu sam na stranici prikupljala pomoć i hranila pse na ulici i liječila bolesne, a onda, za vrijeme poplava 2014. godine, nas par je odlučilo smjestiti najugroženije pse u napuštenu fabriku, poznatu kao energana. Sjećam se da su bila u pitanju 33 štenaca i jedna kujica sa različitih lokacija. Dok sam poslije škole kuhala makarone i nosila sve pješke od kuće do njih, ljudi su mi tamo bacali nove pse. Trebalo mi je 3 godine, dakle skoro cijela srednja škola, da sve te pse udomim.

Šta je motivacija koja još uvijek drži?

Možda inat, to me je nekako u najgorim momentima guralo, jer su mi svi čitav život govorili da u našoj državi ništa neću uspjeti, da od toga nema ništa, da sam sebi upropastila život. I znate šta, blagoslovena sam sa moći života u čoporu životinja, u prirodi. Iako je užasno iscrpljujuće, kako fizički, tako i psihički, nisam sebi dopustila da gledam u negativnom pravcu. Padova, i kriza, i teških momenata je uvijek više nego ičega, ali za tu radost koju imam kada izliječim smrtno bolesnog psa, kada im vratim živote, ne može ništa tom ispunjenju parirati. Kretati se svaki dan u prirodi daje, samo po sebi, snagu, a tek daje snagu činiti nešto za druge, kad niko ne gleda. Bar ne niko od ljudi.

Koje su najčešće aktivnosti udruženja?

Godinama sam shvatila da samo sklanjanje i udomljavanje ne rješava problem, i zato sam se najviše posvetila sterilizacijama uličnih i vlasničkih pasa i mačaka. Ogromne su cifre novca što je potrebno da se neki pas skloni sa ulice i udomi, za taj novac ih najmanje 5 sterilišem. Jedna kujica okoti u prosjeku 6 pasa, dva puta godišnje. Za manje od godinu dana i njeni potomci se razmnožavaju. Za 10 godina života jedna ženka u prosjeku okoti 120 pasa, a zamislite još puta svi ti potomci. Tokom perioda parenja se skupljaju čopori, psi postaju zaštitnički nastrojeni i nastaje živi haos. Zato je sterilizacija i direktan uticaj na smanjenje broja, ali i sprječavanje formiranja čopora. Pored toga što sve kujice koje uspijem na ulici uloviti, sterilisati, oporaviti i vratiti, pomažem i ljudima da svoje ženke sterilišu. Tako da, ukoliko je nekome potrebna pomoć oko toga, slobodno neka se jave. Radije da pomognem sterilisati životinju, nego da sakupljam bačene po šumama, ili gledam ih kako stradaju.

Trenutno je na našoj brizi 28 pasa i 3 mačke. Kažem "našoj" uvijek jer ipak djelujem kao udruženje, a ne pojedinac, ali na kraju uglavnom sve radim sama. Da bi se pas sa ulice spremio za potragu doma, potrebno je oko 2 mjeseca da se u potpunosti veterinarski obradi i socijalizuje, ali neki su kod mene i do 4 godine, koje niko ne želi da udomi. S obzirom da nam kapacitet nije veliki, baziramo se na sklanjanje najugroženijih i povrijeđenih. Nekoliko pasa ljudi dobrovoljno čuvaju, a većina je smještena u napuštenoj porodičnoj kući gdje brinem o njima.

Kako se udruženje finansira?

Mnogima je prva pomisao na pitanje zašto ja ovo radim: sigurno je neka velika lova u pitanju. Jer onaj ko nije pratio moj rad, ili ko nema nikakav osjećaj prema prirodi i životinjama, ni ne može da me razumije. Pokušaću objasniti, pa ko bude želio, razumjeće. Udruženje funkcioniše na osnovu donacija, to jeste ljudi koji prate naš rad i šalju pomoć na osnovu naših apela. Nemamo primanja niti od države, niti od opštine. Najveća zahvalnica ide veterinarskoj ambulanti BL Vet koja već 12 godina pomaže napuštenim životinjama koje pronalazimo, na način što im uvijek dugujemo. Na taj način dobijamo na vremenu da prikupimo sredstva za pokrivanje troškova nakon što sklonimo životinju sa ulice. Tu je i dosta ljudi koji pomažu prikupljajući hranu i opremu, koja je od velikog značaja, da novac se rasporedi za najpotrebnije. Na Fejsbuk stranici možete upratiti naše apele i na koji način se može pomoći. Udruženje je neprofitna organizacija koja svaki protok novca pravda Poreskoj upravi, te sva sredstva moraju biti utrošena u svrhe udruženja. Najbitnije i jeste pokriti troškove, ali to nije uvijek lako. Kada ti je stalo do životinje, i kako će živjeti, i čime će se hraniti, i skoro svakodnevni odlazak u Banja Luku veterinaru, ne može nikad biti dovoljno dosta donacija, jer je uvijek bilo više životinja kojima treba pomoć, nego što je same pomoći. Bila sam zaposlena nekoliko puta, ali jednostavno na taj način ništa ne bih postigla. Životinje zahtijevaju dosta vremena. Zato sam, zajedno sa momkom, započela Instagram stranicu klipice.unikatnikomadi, sa kojom pokrećemo nešto naše, a da to mogu da radim dok sam sa psima u dvorištu i da ih ne zapuštam. Opet je i to spašavanje nečega bačenog, gdje sam se pronašla u sređivanju starog namještaja i prikupljanju posuđa. Počeli smo i sa uslugama presvlačenja i restauracije manjih komada namještaja, kao uslugu drugima, ako imaju nešto svoje što ne žele da bace. Nakon toliko vremena rada sa psima, prosto sam morala pronaći nešto da se psihički spasem od sveg zla kojeg se nagledam svaki dan, pored toga što je potrebna i finansijska stabilizacija.

Kako građani mogu pomoći smanjenju napuštenih pasa?

Ne trebate nigdje ići dalje od svog praga. Nemojte kupovati pse jer dijete hoće da se poigra, jer takvih sam se najviše nagledala bačenih. Nemojte uzimati psa ako nemate vremena za njega, prostor i razumjevanja da pas laje, prlja se, treba novca za veterinara, i hranu, i slično. Pola problema bi odmah bilo riješeno kada ljudi ne bi tako olako nabavljali pse, jer ih veliki broj bude napušten do prve godine života, to jeste čim malo poraste. Sterilišite svoje pse, označite ih mikročipom i nemojte ih puštati da hodaju bez nadzora. Ako mislite da mu činite dobro da se sam kreće, samo je pitanje dana kada će nastradati. Plus, po gradu bude 2 ulična psa i 5 vlasničkih, i svi nastradaju ili budu na meti, jer dok se kreću bez vlasnika smatraju se uličnim. I da, nisu psi na ulici lutalice. Ako imaju kuću, znaju gdje im je. Nisu oni zalutali, već su napušteni od strane ljudi. Nijedan nije sa neba pao. Sav problem koji grad ima sa psima, vjerujte mi, za sve su krivi samo nemarni ljudi. Samo da se svako za svoga pobrine kako treba i riješićemo brzo problem. Jer je nemoguće uspjeti udomiti toliko pasa, koliko ih se svaki dan baci na ulicu. I ne treba vam fensi, skupocjeni pas. Na ulici ima i rasnih, i prelijepih, unikatnih pasa koje možete besplatno usvojiti.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Baćo nesebično dijeli svoju priču i mladima poručuje: „Ne čekajte nesreću da biste shvatili vrijednost života.“

Savo Tepić spriječio krvoproliće među Srbima, dostojanstveni prolazak Đorđa Božovića Giške kroz Kotor Varoš

Od dječijih snova do stvarnosti: priča o Stefanu Kuzmiću

Jedan od uzora i primjer drugima u Kotor Varošu

Ime koje se ne skandira, ali se pamti, Esad Bili Beharić – Majstor igre, žrtva vremena

Vikend jednog Švajcarca u Kotor Varošu

"Mirso Beglerović – čovjek iz sjene koji drži tim na nogama"

"Od staza djetinjstva do vrhova Evrope: Miloš Veleušić, inženjer sa dušom trkača"

Rame uz rame s ocem – priča iz austrijskih Alpa

"Biti doktor znači znati, ali i osjećati. Dr Milorad Kuzmić je znao — i osjećao — za čitav jedan narod."