Vikend jednog Švajcarca u Kotor Varošu

Zovem se Michael Schürch i dolazim iz Švajcarske. Imao sam priliku da boravim u Kotor Varošu i nosim sa sobom utiske koje ću dugo pamtiti. 

Od prvog trenutka po dolasku, osjetio sam smirenost ovog kraja. Nema buke, nema žurbe – sve odiše jednostavnošću i tišinom koja prija. Takva atmosfera djeluje umirujuće i ostavlja snažan utisak. 

Ugostila me je porodica Đurić iz Vrbanjaca. Imao sam veliku želju da naučim kako se peče prase – nešto što kod nas u Švajcarskoj nemamo priliku da vidimo. Oni su se zaista potrudili da mi pokažu svaki korak. Ali brzo sam shvatio da to nije samo pečenje. Uz to ide piće, zdravice, smijeh, druženje. Dolaze komšije, rodbina, prijatelji – svi učestvuju, svi su dio tog trenutka. Osjeti se zajedništvo koje me duboko dirnulo. Poseban ukus ima prase iz pecane – to ne mogu da uporedim ni sa čim što sam do sada probao.

Posjetio sam i selo Rastik. Obišli smo šume i brda, i tada sam rekao da ne mogu da zamislim kako su ljudi nekada gore živjeli – bez struje, bez puteva, daleko od grada. Dok smo hodali kroz guste predjele i tišinu prirode, imao sam osjećaj da će iz šume svakog trenutka izaći medvjed. Bilo mi je fascinantno to što se i danas u tom kraju drže pčele i pravi domaći med. Tamo se nalazi i prekrasna crkva, koju su izgradili bivši mještani sela. Ta jednostavna, ali duhovno snažna građevina, ostavlja snažan utisak – kao simbol ljubavi prema zavičaju i vjere koja ne nestaje čak ni kada ljudi odu daleko. 

U Kotor Varošu sam uživao i u lokalnoj hrani. Bio sam u Restoranu 91 – hrana je bila odlična. Takođe sam posjetio i Hajdučke vode, gdje sam imao priliku da osjetim spoj prirode, mira i dobre kuhinje. Probao sam i domaću rakiju, i veoma mi se svidjela. Hrana, posebno iz lokalnih pekara, bila je izuzetna. Sve je imalo domaći ukus, nešto što ne možeš kupiti u lancima i supermarketima.

Jedna stvar me posebno navela na razmišljanje – skoro svi ljudi ovdje imaju svoje kuće, dvorišta, bašte, voćnjake. To sam doživio kao veliko bogatstvo. Kod nas u Švajcarskoj, većina ljudi živi u stanovima. Malo ko ima svoj komad zemlje, svoj vrt, mir ispred kuće. Vi toga možda niste ni svjesni, ali to je prava sreća.

Tokom boravka sreo sam mnogo ljudi koje ranije nisam poznavao, ali su se prema meni ponašali kao da me znaju godinama. Taj osjećaj bliskosti, otvorenosti i topline nešto je što me posebno dirnulo. Nigdje nisam osjetio nelagodu – svuda sam bio primljen kao da sam tu oduvijek.

Jedna slika mi je ostala posebno upečatljiva – psi u dvorištima, čuvari kuće i porodice. Skoro svaka kuća ih ima, i svaki pas ima svoju kućicu. Čim se približi stranac, oni glasno daju do znanja da čuvaju svoje. Kod nas u Švajcarskoj to više ne postoji – psi su uglavnom kućni ljubimci u stanovima.

Istina je, malo ljudi govori engleski, i grad nema mnogo sadržaja za klasične turiste. Ali to nije ono zbog čega neko dolazi ovdje. Ovdje dolaziš da vidiš ljude, prirodu, jednostavan život. I zbog toga – vrijedilo je.

Vratio sam se u Švajcarsku, ali Kotor Varoš nosim sa sobom – u mislima, u pričama koje sada dijelim sa prijateljima. I kada me pitaju gdje sam bio, kažem: Tamo gdje ljudi još znaju kako se živi.