„Zaboravljeni temelji Republike Srpske“

 

Javorani

Danas ne pišem ni o prirodi, ni o sportu, ni o putevima. Danas pišem o nepravdi. O jednoj istini koju znamo svi, ali rijetko ko smije izgovoriti naglas. O statusu porodica poginulih boraca u Republici Srpskoj – temelju na kojem je ova zemlja stasala, a koji danas puca pod teretom zaborava.

U jednoj od najrazvijenijih opština (Kotor Varoš) – porodice poginulih boraca dobijaju placeve od 250 kvadrata, stanove od 35 kvadrata. I dok se to na papiru vodi kao „briga o boračkoj populaciji“, pitam vas – da li je to dovoljno za jednog čovjeka, a kamoli za dvije, tri ili četiri porodice koje dijele isto prezime, istu bol i istu žrtvu?

Dok se pojedini ovih dana svečano oblače, polažu vijence i slikaju za medije pored spomenika palim borcima, pravu sliku života njihovih porodica niko i ne spominje. Tamo gdje nema kamera – nema ni njih. Tamo gdje nema govora, bine i gozbe – nema ni prisustva, ni istinske brige. U Javoranima, gdje se nalazi pomen-ploča borcima sa područja opštine Kotor Varoš, mnogi nikad nisu ni kročili. Djeca palih boraca to primjećuju. I pamte.

Ako već nema para da se direktno pomogne – zašto se ne pomogne bar onim što ne košta mnogo?

 Zašto nemamo kredite sa olakšicama i smanjenim kamatama? Zašto materijal za gradnju nije jeftiniji za one čiji su očevi, muževi, braća ostavili živote za ovu zemlju? Zašto priključci za struju, vodu i kanalizaciju nisu besplatni barem za one koji su za ovu slobodu dali ono najvrijednije?

I najvažnije – zašto plaćaju građevinsku dozvolu? Zamisli, otac dao život za Republiku Srpsku, a danas njegovo dijete mora da plati dozvolu da bi na toj istoj zemlji izgradio dom. To nije samo nepravda – to je sramota.

Zašto im se ne omogući da kupe auto iz uvoza bez plaćanja carine i PDV-a?

Zašto ne postoji jasan podsticaj za pokretanje malog biznisa – bez kamate, sa edukacijom i podrškom? Niko ne traži milostinju – traži se šansa da žive dostojanstveno.

Dvije prosječne plate, recimo po 1300–1400 maraka. Dvoje djece. I sad pokušaj da kupiš kuću ili stan. Cijene preko 150.000 KM. A to nije luksuz – to je osnovna potreba. A za četvoročlanu ili petočlanu porodicu treba još i više – veći prostor, više troškova, više svega.

A ko da im pomogne? Banke? Sistem? Boračke organizacije?

Nema pomoći. Nema olakšica. Nema povlastica. Samo rate, krediti, hipoteke i stalna neizvjesnost. A sve to, za one čiji su očevi poginuli – da bi oni danas mogli da dišu slobodno.

Nije stvar u kvadratima. Nije stvar u povlasticama. Stvar je u poštovanju. Stvar je u sistemu koji bi morao da zna ko su mu temelji, da ne zaboravi gdje mu je korijen. Jer ako zaboravimo one koji su nas odbranili – ko će sutra da vjeruje da vrijedi braniti bilo šta?

Hoće li ikada proraditi savjest? Hoće li se napokon početi pomagati onima kojima se najviše duguje – onako kako im i dolikuje?

Možemo li da se ugledamo na opštinu Teslić, gdje su porodicama poginulih boraca pružene konkretne olakšice – od subvencionisanja kredita, preko pomoći u zapošljavanju, do podrške za pokretanje vlastitog posla? Možemo li i mi, kao društvo i kao lokalna zajednica, prestati okretati glavu?