Sjećanje na Vrbanjce i rano djetinjstvo

 

Vrbanjci 98'

Rođen sam u vihoru rata, 1994. godine. Ipak, Bogu sam zahvalan što me se taj rat ne tiče – barem ne u sjećanjima. A roditeljima sam zahvalan što mi o njemu nisu pričali, osim ponešto što sam sam uhvatio iz razgovora odraslih. Njima je rat uzeo najbolje godine – tako su govorili. A meni je dao djetinjstvo koje je, uprkos svemu, bilo ispunjeno smijehom, nestašlucima i mirisom ljeta.

Od aprila do septembra, vrijeme smo provodili na rijeci Bosanci. Bosanka je bila naša svakodnevica – tamo smo pecali, kupali se, ljuljali na klimavom mostu koji je više ličio na dječiju maštariju nego na pravi most. Napravljen od dva srušena drveta, taj most bio je sasvim dovoljan da se osjećamo kao istraživači.

Ponekad bismo se odvažili da krišom pretrčimo magistralu i prođemo kroz Smajloviće, da stignemo do Varošića Vira na Vrbanji. Taj prolazak imao je u sebi neki dječiji strah – nepotreban, bez osnova, ali prisutan. U našim malim glavama to je bila prava avantura. I iako nas je od rata dijelilo tek nekoliko godina, pozdravljali smo se s djecom iskreno, kao da nikad ništa ružno nije bilo među nama. Možda zato što djeca bolje osjećaju istinu od odraslih.

Imali smo mi i svoju Šumicu – borovu šumu iza Pilane Vodalka. Stariji su tamo nosili okorke i pravili svoje „baze“, a mi mlađi smo ih krišom pratili i upadali kad nisu bili tu. Nisu bili oduševljeni. Znali su postavljati zamke od napregnutih ljeskovih grana – znala je poteći i suza kad te zvekne po leđima – ali nije bilo vremena za plakanje, trebalo je bježati glavom bez obzira. I tako, smjenjivale su se generacije u Šumici, sve dok i mi nismo došli na red da budemo njeni „gospodari“. Mislim da smo bili posljednja generacija koja je tu ostavila tragove dječjih stopa.

Kad nismo bili u Šumici, brali smo komšijske trešnje. Te trešnje i danas osjećam na jeziku – slađe nisam nikad nigdje pojeo. I dud – ruke ljubičaste, usta zamazana, ali srca puna. Vozili smo bicikle po pruzi, išli do Plitske, Cvrlja, Burda… Igrali fudbal na livadama. Za nas djecu nije bilo ljepšeg pogleda na najljepše selo na svijetu nego kad se popnemo na Cvrlje, a ispod nas – selo.

Zimi, gdje se danas nalaze market i benzinska „Slavujica“, mi smo govorili jednostavno – „ajmo na benzinsku“. Tada se još nije znalo šta će tu biti. Podrum ispod te zgrade zimi se pretvarao u klizalište – voda bi se zaledila i mi bismo danima slušali škripu leda pod nogama. Čirkino brdo bilo je najljepše mjesto za sankanje – s najlonskim vrećama umjesto sanki. Jednom smo našli haubu od auta – svi smo se potrpali na nju i pustili niz brdo. Pola nas je ispalo odmah, pola na pola puta, a tek rijetki su izdržali do dna. Kad se sad sjetim – to je bio naš mali holivudski film.

Gazili smo kroz Bosanku, od Plitske do njenog ušća u Vrbanju. Tamo, gdje se te dvije vode spajaju, nama djeci je to bilo sveto mjesto. More? Ma kakvo more! Ušće je bilo naše čudo prirode, naša tajna oaza. Maštali smo da ćemo tamo jednog dana kampovati pod šatorima, uz huk rijeka… Ali nikad nismo. Ostala je samo slika u glavi.

Danas su ta djeca – moja generacija – rasuta po svijetu. Imaju svoju djecu. I možda im pričaju o jednom mjestu gdje su rijeke bile igraonice, šume dvorci, a trešnje slađe nego bilo gdje drugo. O jednom djetinjstvu u Vrbanjcima koje je, iako prosto, bilo čarobno.

Mogao bih danima pisati o djetinjstvu u Vrbanjcima. Za sada – toliko.