"Plaćamo javne servise da truju djecu?"

-

 


U školama ih učimo da budu pošteni. Govorimo im da vrijedi biti častan, da se trud isplati, da se obrazovanje i rad cijene. Na časovima se još uvijek priča o moralnim vrijednostima, o pravdi, poštenju i ličnom dostojanstvu. Pišu sastave o uzorima, crtaju budućnost u kojoj će biti ljekari, vatrogasci, inženjeri... A onda se vrate kući, upale televizor – i sve to padne u vodu.


Na javnim servisima, koje svi mi plaćamo, dočeka ih druga realnost. Rijaliti programi. Emisije u kojima se slave nasilje, spletke, psovke, nemoral, kriminal i praznoglavost. U kojima je dovoljno da si vulgaran, sklon incidentima i spreman da se poniziš pred kamerama, pa da preko noći postaneš "zvijezda". I naravno – da zaradiš više nego neko ko radi pošten posao 30 godina.


Kako da objasnimo djetetu zašto učitelj vozi polovni automobil, a neko iz rijalitija vozi džipa od 100 hiljada eura? Kako da ga uvjerimo da se vrijedi truditi, kad mediji plasiraju poruku da se bez morala lakše i brže dolazi do slave i novca?


Javna televizija mora imati misiju. Ona nije privatni biznis koji trči za rejtingom, već društveni alat koji treba da odgaja, obrazuje i informiše.


Zato je krajnje vrijeme da postavimo pitanje: da li ćemo djecu učiti vrijednostima, ili ćemo ih pustiti da ih rijalitiji pregaze? Da li ćemo plaćati televiziju koja nas sramoti, ili tražiti da nam služi kako dolikuje?


Jer ako ne dignemo glas danas, sutra ćemo se pitati gdje su nestali moral, poštenje i znanje – a odgovor ćemo imati pred očima: na televiziji koju smo svi mi plaćali.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Baćo nesebično dijeli svoju priču i mladima poručuje: „Ne čekajte nesreću da biste shvatili vrijednost života.“

-
Слика
  Ponekad nas život natjera da zastanemo. Ponekad nas život obori, da bismo pogledali gore. I nekad, oni koji su pali najniže – postanu oni čiji glas se najdalje čuje. Blažen Savanović, u svom okruženju poznat kao Baćo, govori iz srca. Iz invalidskih kolica. I želi da ga mladi čuju – prije nego što bude kasno. Baćo ne traži sažaljenje. On daje poruku. On šalje poziv onima koji su puni života, željni adrenalina, brze vožnje, dobrih motora, auta i pijanki do zore – da stanu. Da se zamisle. Da poslušaju. Jer govori im neko ko je prošao sve to, ali ne hoda više. Kad smo mladi živimo kao da nas nije briga šta će biti sutra. Samo igra, provod, društvo. Neko ostane u sportu, neko ode u diskoteke, a mi smo se odlučili za motore, auta i brzu vožnju. Niko nije mislio da bi neko od nas mogao postradati. Kod nas se uvijek kaže – ‘Neću ja, ne može se meni ništa desiti’. I ja sam bio jedan od tih. Mislio sam – ‘neće meni’. Baćo ne bježi od istine. Iskreno priznaje da je bio površan i u stvarima...
Прикажи све

Od dječijih snova do stvarnosti: priča o Stefanu Kuzmiću

-
Слика
Još kao dječak, Stefan Kuzmić je znao šta želi biti kada odraste. Dok su se druga djeca igrala u blatu i jurila loptu, on je sa sjajem u očima rasklapao pokvarene konzole, popravljajući džoistike, tranzistore i zvučnike. Kod kuće, bez straha i s velikom znatiželjom, hvatao se u koštac sa svakim električnim uređajem koji bi prestao da radi. Struja je bila njegova prva i prava ljubav. Ali život nije bio nježan prema Stefanu. Oca nikada nije upoznao – poginuo je u odbrambeno-otadžbinskom ratu dok je Stefan još bio u majčinom stomaku. Odrastao je bez figure koju bi gledao kao uzor, bez ruke koja bi ga povela pravim putem. Ipak, Stefan nije odrastao bez podrške. Njegova majka Slađa bila mu je sve – i otac i majka. Radeći više poslova istovremeno, borila se da mu ništa ne fali, da što manje osjeti odsustvo oca. Svojom snagom, požrtvovanjem i ljubavlju usadila mu je najvažnije vrijednosti: poštenje, rad, upornost i vjeru u sebe. I danas, ona mu je oslonac, kao što je bila i svih prethodnih go...
Прикажи све

Jedan od uzora i primjer drugima u Kotor Varošu

-
Слика
U vremenu kada su prave vrijednosti sve rjeđe, priče poput one o Laletu Bašiću vraćaju vjeru u trud, upornost i pošten rad. Lale nije samo ime koje se izgovara s poštovanjem na sportskim terenima – on je čovjek koji je uspio spojiti ljubav prema fudbalu i preduzetništvu, i u oba pravca kroči odlučno, sa osmijehom i strašću. A sve je počelo skromno. Lale je kao dječak bio gojazan i nije imao mnogo izgleda za uspjeh u sportu. Ipak, imao je ono što mnogi nemaju – bezrezervnu ljubav i podršku svojih roditelja, a posebno oca Luke. Luka je vjerovao u svog sina čak i kada drugi nisu. Pratio ga je na turnirima, bodrio s tribina, savjetovao i bio mu oslonac u svakom koraku. Ta vjera i podrška bile su ključne za Laletov razvoj i samopouzdanje. Kao dugogodišnji fudbaler, Lale je ostavio trag na brojnim turnirima, poznat po svojoj borbenosti, fer-pleju i smislu za timsku igru. Danas, dok još aktivno igra, polako uplivava i u trenerske vode – prenoseći znanje i iskustvo mlađima, ali i gradeći temel...
Прикажи све

Ime koje se ne skandira, ali se pamti, Esad Bili Beharić – Majstor igre, žrtva vremena

-
Слика
Esad „Bili“ Beharić rođen je 4. septembra 1960. godine u Banjoj Luci. Odrastao je u Čelincu, ali prve značajnije fudbalske korake počeo je u FK Mladost Kotor Varoš. Poslije FK Mladost odlazi u FK Borac Banja Luka, gdje nastupa od 1981. do 1986. godine. Nakon toga prelazi na pozajmicu u Slogu iz Trna, gdje igra do početka rata. Početkom sukoba u Jugoslaviji, vraća se u Borac, a zatim s ekipom odlazi u Srbiju. Tamo jednog dana dolazi dopis da se klub gasi i da se svi igrači moraju vratiti u Bosnu. Esad tada donosi važnu odluku – ostaje u Srbiji. Tokom vrhunca svoje karijere u fudbalu, Esad Beharić je dobijao ponude iz inostranstva – klubovi su prepoznavali njegov talenat, mirnoću i preciznost na terenu. Ipak, početak rata sve je to prekinuo. Umjesto transfera i profesionalnih ugovora, došao je težak period u životu, a san o velikim utakmicama vani pao je u vodu zajedno s nadama hiljada sportista iz bivše Jugoslavije. FK Borac Banja Luka U Srbiji nastavlja karijeru u klubu Senta (Druga vo...
Прикажи све

"Mirso Beglerović – čovjek iz sjene koji drži tim na nogama"

-
Слика
Na svakoj klupi, uz svaki teren, uvijek postoji neko ko nije na naslovnici, ali bez njega utakmice ne bi bile iste. Neko ko zna svaku povredu, svaki rezultat, svaki broj dresa. Neko ko nikada ne viče, ali se njegov glas daleko čuje – kroz poštovanje koje izaziva. U Kotor Varošu, taj neko je Mirsad Mirso Beglerović – Banjalučanin iz Šehera, zaljubljenik u sport, farmaceutski tehničar po struci, a fizioterapeut i sportski volonter po srcu. Čovjek koji već decenijama stoji tiho uz aut liniju, s rukama koje su zbrinule stotine igrača, i osmijehom koji ne silazi ni kad je rezultat protiv. Rođen 14. jula 1947. u Banjoj Luci, Mirso je život posvetio pomaganju ljudima – prvo u apotekama svog rodnog grada, a potom i u Kotor Varošu, gdje dolazi 1978. godine na poziv kolegice i prijateljice, košarkaške legende Lenče Trajkovski. No uz rad u apoteci, Mirso nikada nije ostavio ni sport. Trenirao je fudbal u Vrbasu i banjalučkom Željezničaru, a istovremeno gradio svoj drugi sportski poziv – fiziotera...
Прикажи све

Vikend jednog Švajcarca u Kotor Varošu

-
Слика
Zovem se Michael Schürch i dolazim iz Švajcarske. Imao sam priliku da boravim u Kotor Varošu i nosim sa sobom utiske koje ću dugo pamtiti.  Od prvog trenutka po dolasku, osjetio sam smirenost ovog kraja. Nema buke, nema žurbe – sve odiše jednostavnošću i tišinom koja prija. Takva atmosfera djeluje umirujuće i ostavlja snažan utisak.  Ugostila me je porodica Đurić iz Vrbanjaca. Imao sam veliku želju da naučim kako se peče prase – nešto što kod nas u Švajcarskoj nemamo priliku da vidimo. Oni su se zaista potrudili da mi pokažu svaki korak. Ali brzo sam shvatio da to nije samo pečenje. Uz to ide piće, zdravice, smijeh, druženje. Dolaze komšije, rodbina, prijatelji – svi učestvuju, svi su dio tog trenutka. Osjeti se zajedništvo koje me duboko dirnulo. Poseban ukus ima prase iz pecane – to ne mogu da uporedim ni sa čim što sam do sada probao. Posjetio sam i selo Rastik. Obišli smo šume i brda, i tada sam rekao da ne mogu da zamislim kako su ljudi nekada gore živjeli – bez struje, b...
Прикажи све

"Od staza djetinjstva do vrhova Evrope: Miloš Veleušić, inženjer sa dušom trkača"

-
Слика
Rođen u Banjoj Luci 1992. godine, ali odrastao u Kotor Varošu, Miloš Veleušić je primjer da snovi iz malih mjesta mogu voditi ka velikim visinama – doslovno i metaforički. Kao dječak ostao je bez oca, što ga je natjeralo da mnogo ranije nego što je trebalo preuzme odgovornost i postane glava kuće. Teška vremena izgradila su čvrst karakter, ali i probudila glad za uspjehom. Iako je u djetinjstvu bio gojazan, sve se promijenilo kada je otkrio ljubav prema trčanju i aktivnom životu. Ta transformacija nije bila samo fizička, već i životna – pokazala mu je koliko snaga volje može da promijeni tok čovjekove priče. Miloš je od malih nogu sanjao da postane inženjer – san koji je, uz rad, trud i istrajnost, i ostvario. Završio je srednju građevinsku školu i Građevinski fakultet u Banjoj Luci, a danas radi kao projektant građevinskih konstrukcija u jednom projektnom birou u istom gradu. Ali njegov život se ne završava između zidova kancelarije. Njegovo srce kuca brže kada zakorači u prirodu – pl...
Прикажи све

Rame uz rame s ocem – priča iz austrijskih Alpa

-
Слика
  U austrijskim Alpama, tamo gdje su staze uske, tlo klizavo, a dan počinje mnogo prije nego što sunce grane, radi jedan mladić iz Kotor Varoša. I ne radi sam – radi rame uz rame sa svojim ocem. On je sjekač. Otac je traktorista. I svaki dan vode bitku sa planinom. Filip Gavrić , rođen 13. septembra 2002. godine u Banjoj Luci, odrastao je u Kotor Varošu, gdje je završio osnovnu i srednju školu – smjer CNC tehničar, četvrti stepen. Bio je odličan učenik. Ali umjesto mašinske hale, život ga je poveo težim putem, u šumu. A ta šuma za njega nije nova – prva stabla je gledao kako padaju još kao dijete, uz oca Marinka. Marinko Gavrić (Filipov otac) Kažu da se o čovjeku može mnogo reći na osnovu prve igračke. Kod Filipa – to nije bio autić, plišana životinja ili lopta. Njegova prva "igračka" bila je motorka. Još kao dječak, pratio je oca u šumu i u malim koracima učio ono što danas radi s punom odgovornošću. Njegov dan počinje u 05:00 ujutru. U sedam je već u šumi – bez mnogo priče...
Прикажи све

"RP PROMEKS Kotor Varoš – tim koji se ne zaboravlja"

-
Слика
  2002/03  Ekipa RP Promeks Kotor Varoš Na inicijativu mlađih generacija, koji su tad kao djeca stajali uz aut-liniju i divili se svakom potezu, svoju priču nam priča Goja Malijević – član nekada slavne ekipe RP PROMEKS iz Kotor Varoša. „Na gradskom turniru smo prvi put nastupili 2002. ili 2003. godine. Okupili smo se kao drugari, više iz ljubavi prema fudbalu nego iz želje za trofejima. Vremenom smo postali ozbiljna i prepoznatljiva ekipa“, prisjeća se Goja. Ekipa je imala uspjeha širom opštine a i šire – više puta su osvajali turnir u Grabovici, dok im u Maslovarama, pred domaćom publikom, sreća često nije bila saveznik. Tu ih je redovno pobjeđivala Grabovica. Jedan od najvećih uspjeha ostaje treće mjesto na turniru u Tesliću, na Banji Vrućici. Osvojili su i turnir u Vrbanjcima. U tih nekoliko godina igranja, kroz ekipu su prošli brojni kvalitetni igrači. Među njima se posebno ističe Aleksandar Malijević , koji je igrao za Slogu iz Trna u Prvoj ligi Republike Srpske. Aleksan...
Прикажи све

"Biti doktor znači znati, ali i osjećati. Dr Milorad Kuzmić je znao — i osjećao — za čitav jedan narod."

-
Слика
  DR MILORAD KUZMIĆ – ČOVJEK KOJI JE ZASLUŽIO SVAKO PRIZNANJE Šta reći o čovjeku čiji život, od prvog koraka do posljednjeg radnog dana, ostavlja trag ne samo na bolničkim hodnicima, nego i u srcima ljudi? Šta reći o doktoru koji nikada nije prestao biti – čovjek? O takvima se piše sa poštovanjem, ali i sa dozom emocije, jer iza svakog priznanja stoji nebrojeno sati nesebičnog rada, odricanja i ljubavi prema svom narodu. Takav je dr Milorad Kuzmić – sin Grabovice, stub Kotor Varoša, doktor naroda. Humanost, profesionalizam, znanje, moral, predanost i dostupnost – sve te riječi, u superlativu, stanu u jednu titulu: DOKTOR. A kada se toj tituli doda epitet “narodni”, tada znamo da ne govorimo samo o zdravstvenom radniku, već o simbolu povjerenja i utočištu u teškim trenucima. Dr Kuzmić nije bio samo "doktor u bijelom mantilu" – bio je i ratni doktor, vojni, terenski, lider i uzor. Sva ta zvanja, od kojih neka izazivaju knedlu u grlu, krunisana su Zlatnom poveljom opštine Kotor ...
Прикажи све