Legenda o Lani i Vilenskim Vrelima – izvoru koji nikad ne presuši

 

Priča iz Rastika, iz zaboravljenog sela i zauvijek živog sjećanja

Zovem se Ljubo. Imam nešto preko pedeset godina. A ipak, kad zatvorim oči, još uvijek osjetim miris mokre mahovine i čujem šapat šume iz mog djetinjstva. Rođen sam u Rastiku, selu koje je tada bilo živo, puno djece, pjesme i zvona s pašnjaka. Danas je sve tiho. Pusto. Kuće zjape prazne, korov je pojeo staze, a prozori škripom pričaju priče koje više niko ne sluša.

Ali ja slušam.

Najviše pamtim jedno mjesto – Vilenska Vrela. Nije to bio običan izvor. Tamo voda nije tekla, ona je disala. Između stijena, pod krošnjama što su danju pravile hlad, a noću tišinu, krilo se nešto više. Baba mi je govorila da su to Vilenska vrela. Da u toj vodi ima duše, da je štite vile koje se pojave samo onome ko gleda srcem, ne očima.

Jednu od njih sam upoznao. Ili sam bar vjerovao da jesam.

Zvala se Lana.

Bio sam dijete, možda devet ili deset godina. Vodio sam ovce ispod Crljenke, sjedio na onom ravnom kamenu ispod vrela, kad sam prvi put čuo nešto neobično – pjesmu. Ne od ptice, ni šuštanja lišća. Bila je to melodija koja kao da je dolazila iz mene samog. Tanka, tiha, a nosila je sve – tugu, radost, čežnju, smirenost.

I onda sam je vidio.

Stajala je u vodi, bosa, u haljini od svjetlosti. Kosa joj je padala niz leđa kao potočić. Gledala me, ali nije govorila. Nije ni morala. Znao sam da me vidi. Da me poznaje. Da zna sve ono što ni sam sebi nisam umio priznati.

Dolazio sam svaki dan. Ponekad bi samo stajala. Ponekad plesala po vodi, a nekad bih je čuo kako šapuće. Učila me da gledam prirodu drukčije. Da drvo nije samo drvo. Da vjetar nije samo vjetar. Pokazivala mi je gdje raste zaboravljeno bilje koje liječi. Učila me da slušam – ne ušima, već srcem.

Ali vila i čovjek ne pripadaju istom svijetu. Kada je Lana pokušala ostati, vrela su počela presušivati. Šuma je šaptala zabrinutim glasom. Pčele su nestajale, ptice odlazile bez pozdrava. Ljubav koja nije smjela biti, počela je da umire. A sa njom i sve oko nas.

Jedne večeri, kad je mjesec bio krvav i rijeka šutjela, Lana je došla posljednji put. Poljubila me u čelo. Ništa nije rekla. Samo je otišla u vrelo, korakom lakim kao da je nikada nije ni bilo. I voda je tad potekla snažnije nego ikad.

Kažu da to više nisu samo vrela. Kažu da je u svakoj kaplji njena suza, ali i njen osmijeh. Hladna, čista, bistra voda koja umije i dušu. I kažu – ako se umiješ tom vodom kad ti je najteže, Lana ili neka druga vila, pokaže ti put.

Zadnji put sam bio tamo prošle godine. Sam. Sjeo na onaj isti kamen. I znaš šta? Tišina više nije bila prazna. U toj tišini bilo je nečeg živog. Kao da me neko gleda. Kao da neko čeka.

Možda je to bila Lana.

Možda sam to bio ja, onaj mali Ljubo, što je nekad vjerovao u čuda. I možda, baš u toj vjeri, Rastik nikada neće potpuno nestati.