Dva vozača:RAZGOVOR SA NEŠOM BIJELIĆEM, 22-GODIŠNJAKOM KOJI JE IZABRAO EVROPU UMJESTO BOSNE

-


Danas sam sreo mladog momka iz mog kraja, Nešu Bijelića, koji ima samo 22 godine, ali već vozi kamion za jednu hrvatsku firmu. Sjeli smo u hladu pored pumpe, popili po kafu, i zapričali se o životu, putevima i izborima koje mladi danas prave.


Ja: Nešo, otkud ti s 22 godine u kamionu, i to u hrvatskoj firmi?


Nešo: Ma znaš kako, danas kad si mlad, moraš razmišljati kako da zaradiš. Vozač kamiona može stvarno fino da zaradi, posebno ako radiš u uređenoj firmi. Ja sam imao ponudu i da radim u Bosni, ali iskreno – ne isplati se.


Ja: Zašto? Ima firmi i ovde, kamioni, rute...


Nešo: Ima, ali znaš i sam kako to ide. U većini domaćih firmi se plaća po procentu – 12% od ture. Ako stojiš danima na granici, ti ne zaradiš ništa. I niko ne pita što kasniš, što si nenaspavan. Plus, papirologija, carine, čekanja bez smisla...


Ja: A kako je u Hrvatskoj?


Nešo: Kod njih je korektno. Plata je fiksna, znaš koliko dobiješ. Rasporedi su normalni, zna se kad se vozi, kad se odmara. Nemaš to beskonačno čekanje na granicama, i firma te ne gleda kao potrošnu robu.


Ja: Da li ti je teško? Mislim, mlad si, stalno na putu...


Nešo: Nije lako, ali kad znaš da ima smisla, da se trudiš i vidiš rezultat – onda ideš dalje. Meni je cilj da skupim pare, da jednog dana napravim kuću, možda kupim stan, ili pokrenem privatni biznis. Ne planiram ovo raditi cijeli život, ali sad kad sam mlad, idem dok mogu.


Ja: Pošteno. Znaš, drago mi je vidjeti da mladi nisu izgubili volju. Samo, žao mi je što te sistem tjera da ideš vani da bi te neko poštovao.


Nešo: I meni je žao, ali takva je realnost. Dok se ne promijene stvari kod nas, mladi će i dalje bježati. Ne zato što ne vole svoju zemlju – nego zato što ih ovde niko ne cijeni.



---


Zaključak:


Nešo nije izuzetak. On je samo jedan od hiljada mladih koji bi rado ostali, ali ne žele da budu robovi. Uslovi, poštovanje i sigurnost – to je ono što traže. I ako to već ne mogu dobiti kod kuće, traže ga negdje drugo. A naša obaveza je da to ne gledamo nijemo.



Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Baćo nesebično dijeli svoju priču i mladima poručuje: „Ne čekajte nesreću da biste shvatili vrijednost života.“

-
Слика
  Ponekad nas život natjera da zastanemo. Ponekad nas život obori, da bismo pogledali gore. I nekad, oni koji su pali najniže – postanu oni čiji glas se najdalje čuje. Blažen Savanović, u svom okruženju poznat kao Baćo, govori iz srca. Iz invalidskih kolica. I želi da ga mladi čuju – prije nego što bude kasno. Baćo ne traži sažaljenje. On daje poruku. On šalje poziv onima koji su puni života, željni adrenalina, brze vožnje, dobrih motora, auta i pijanki do zore – da stanu. Da se zamisle. Da poslušaju. Jer govori im neko ko je prošao sve to, ali ne hoda više. Kad smo mladi živimo kao da nas nije briga šta će biti sutra. Samo igra, provod, društvo. Neko ostane u sportu, neko ode u diskoteke, a mi smo se odlučili za motore, auta i brzu vožnju. Niko nije mislio da bi neko od nas mogao postradati. Kod nas se uvijek kaže – ‘Neću ja, ne može se meni ništa desiti’. I ja sam bio jedan od tih. Mislio sam – ‘neće meni’. Baćo ne bježi od istine. Iskreno priznaje da je bio površan i u stvarima...
Прикажи све

Savo Tepić spriječio krvoproliće među Srbima, dostojanstveni prolazak Đorđa Božovića Giške kroz Kotor Varoš

-
Слика
  Septembra 1991. godine, na putu iz ratom zahvaćene Hrvatske ka Beogradu, kroz Kotor Varoš je prošlo tijelo Đorđa Božovića Giške, komandanta Srpske garde. Malo ko zna za taj događaj, ali on je imao potencijal da se pretvori u bratoubilački sukob, da nije bilo odlučnosti jednog čovjeka. U skladu s tadašnjim pravilima, kolonu Srpske garde koja je prevozila tijelo Đorđa Božovića Giške, na ulazu u Kotor Varoš zaustavila je patrola Stanice javne bezbjednosti. Komandir stanice je zatražio da se gardisti razoružaju, što je izazvalo tenziju između dvije strane. Tada je reagovao Savo Tepić , tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Kotor Varoš . Sagledavši ozbiljnost situacije, izgovorio je riječi koje su ostale zapamćene: „Ovaj čovjek je poginuo za sve nas, za državu za koju je položio zakletvu.“ Umjesto da naredi intervenciju, donio je pravu odluku u pravom trenutku, naredio je da kolona Srpske garde prođe nesmetano.  Tom odlukom Savo Tepić je spriječio krvoproliće među Srbima....
Прикажи све

Od dječijih snova do stvarnosti: priča o Stefanu Kuzmiću

-
Слика
Još kao dječak, Stefan Kuzmić je znao šta želi biti kada odraste. Dok su se druga djeca igrala u blatu i jurila loptu, on je sa sjajem u očima rasklapao pokvarene konzole, popravljajući džoistike, tranzistore i zvučnike. Kod kuće, bez straha i s velikom znatiželjom, hvatao se u koštac sa svakim električnim uređajem koji bi prestao da radi. Struja je bila njegova prva i prava ljubav. Ali život nije bio nježan prema Stefanu. Oca nikada nije upoznao – poginuo je u odbrambeno-otadžbinskom ratu dok je Stefan još bio u majčinom stomaku. Odrastao je bez figure koju bi gledao kao uzor, bez ruke koja bi ga povela pravim putem. Ipak, Stefan nije odrastao bez podrške. Njegova majka Slađa bila mu je sve – i otac i majka. Radeći više poslova istovremeno, borila se da mu ništa ne fali, da što manje osjeti odsustvo oca. Svojom snagom, požrtvovanjem i ljubavlju usadila mu je najvažnije vrijednosti: poštenje, rad, upornost i vjeru u sebe. I danas, ona mu je oslonac, kao što je bila i svih prethodnih go...
Прикажи све

Ime koje se ne skandira, ali se pamti, Esad Bili Beharić – Majstor igre, žrtva vremena

-
Слика
Esad „Bili“ Beharić rođen je 4. septembra 1960. godine u Banjoj Luci. Odrastao je u Čelincu, ali prve značajnije fudbalske korake počeo je u FK Mladost Kotor Varoš. Poslije FK Mladost odlazi u FK Borac Banja Luka, gdje nastupa od 1981. do 1986. godine. Nakon toga prelazi na pozajmicu u Slogu iz Trna, gdje igra do početka rata. Početkom sukoba u Jugoslaviji, vraća se u Borac, a zatim s ekipom odlazi u Srbiju. Tamo jednog dana dolazi dopis da se klub gasi i da se svi igrači moraju vratiti u Bosnu. Esad tada donosi važnu odluku – ostaje u Srbiji. Tokom vrhunca svoje karijere u fudbalu, Esad Beharić je dobijao ponude iz inostranstva – klubovi su prepoznavali njegov talenat, mirnoću i preciznost na terenu. Ipak, početak rata sve je to prekinuo. Umjesto transfera i profesionalnih ugovora, došao je težak period u životu, a san o velikim utakmicama vani pao je u vodu zajedno s nadama hiljada sportista iz bivše Jugoslavije. FK Borac Banja Luka U Srbiji nastavlja karijeru u klubu Senta (Druga vo...
Прикажи све

Jedan od uzora i primjer drugima u Kotor Varošu

-
Слика
U vremenu kada su prave vrijednosti sve rjeđe, priče poput one o Laletu Bašiću vraćaju vjeru u trud, upornost i pošten rad. Lale nije samo ime koje se izgovara s poštovanjem na sportskim terenima – on je čovjek koji je uspio spojiti ljubav prema fudbalu i preduzetništvu, i u oba pravca kroči odlučno, sa osmijehom i strašću. A sve je počelo skromno. Lale je kao dječak bio gojazan i nije imao mnogo izgleda za uspjeh u sportu. Ipak, imao je ono što mnogi nemaju – bezrezervnu ljubav i podršku svojih roditelja, a posebno oca Luke. Luka je vjerovao u svog sina čak i kada drugi nisu. Pratio ga je na turnirima, bodrio s tribina, savjetovao i bio mu oslonac u svakom koraku. Ta vjera i podrška bile su ključne za Laletov razvoj i samopouzdanje. Kao dugogodišnji fudbaler, Lale je ostavio trag na brojnim turnirima, poznat po svojoj borbenosti, fer-pleju i smislu za timsku igru. Danas, dok još aktivno igra, polako uplivava i u trenerske vode – prenoseći znanje i iskustvo mlađima, ali i gradeći temel...
Прикажи све

"Mirso Beglerović – čovjek iz sjene koji drži tim na nogama"

-
Слика
Na svakoj klupi, uz svaki teren, uvijek postoji neko ko nije na naslovnici, ali bez njega utakmice ne bi bile iste. Neko ko zna svaku povredu, svaki rezultat, svaki broj dresa. Neko ko nikada ne viče, ali se njegov glas daleko čuje – kroz poštovanje koje izaziva. U Kotor Varošu, taj neko je Mirsad Mirso Beglerović – Banjalučanin iz Šehera, zaljubljenik u sport, farmaceutski tehničar po struci, a fizioterapeut i sportski volonter po srcu. Čovjek koji već decenijama stoji tiho uz aut liniju, s rukama koje su zbrinule stotine igrača, i osmijehom koji ne silazi ni kad je rezultat protiv. Rođen 14. jula 1947. u Banjoj Luci, Mirso je život posvetio pomaganju ljudima – prvo u apotekama svog rodnog grada, a potom i u Kotor Varošu, gdje dolazi 1978. godine na poziv kolegice i prijateljice, košarkaške legende Lenče Trajkovski. No uz rad u apoteci, Mirso nikada nije ostavio ni sport. Trenirao je fudbal u Vrbasu i banjalučkom Željezničaru, a istovremeno gradio svoj drugi sportski poziv – fiziotera...
Прикажи све

Vikend jednog Švajcarca u Kotor Varošu

-
Слика
Zovem se Michael Schürch i dolazim iz Švajcarske. Imao sam priliku da boravim u Kotor Varošu i nosim sa sobom utiske koje ću dugo pamtiti.  Od prvog trenutka po dolasku, osjetio sam smirenost ovog kraja. Nema buke, nema žurbe – sve odiše jednostavnošću i tišinom koja prija. Takva atmosfera djeluje umirujuće i ostavlja snažan utisak.  Ugostila me je porodica Đurić iz Vrbanjaca. Imao sam veliku želju da naučim kako se peče prase – nešto što kod nas u Švajcarskoj nemamo priliku da vidimo. Oni su se zaista potrudili da mi pokažu svaki korak. Ali brzo sam shvatio da to nije samo pečenje. Uz to ide piće, zdravice, smijeh, druženje. Dolaze komšije, rodbina, prijatelji – svi učestvuju, svi su dio tog trenutka. Osjeti se zajedništvo koje me duboko dirnulo. Poseban ukus ima prase iz pecane – to ne mogu da uporedim ni sa čim što sam do sada probao. Posjetio sam i selo Rastik. Obišli smo šume i brda, i tada sam rekao da ne mogu da zamislim kako su ljudi nekada gore živjeli – bez struje, b...
Прикажи све

"Od staza djetinjstva do vrhova Evrope: Miloš Veleušić, inženjer sa dušom trkača"

-
Слика
Rođen u Banjoj Luci 1992. godine, ali odrastao u Kotor Varošu, Miloš Veleušić je primjer da snovi iz malih mjesta mogu voditi ka velikim visinama – doslovno i metaforički. Kao dječak ostao je bez oca, što ga je natjeralo da mnogo ranije nego što je trebalo preuzme odgovornost i postane glava kuće. Teška vremena izgradila su čvrst karakter, ali i probudila glad za uspjehom. Iako je u djetinjstvu bio gojazan, sve se promijenilo kada je otkrio ljubav prema trčanju i aktivnom životu. Ta transformacija nije bila samo fizička, već i životna – pokazala mu je koliko snaga volje može da promijeni tok čovjekove priče. Miloš je od malih nogu sanjao da postane inženjer – san koji je, uz rad, trud i istrajnost, i ostvario. Završio je srednju građevinsku školu i Građevinski fakultet u Banjoj Luci, a danas radi kao projektant građevinskih konstrukcija u jednom projektnom birou u istom gradu. Ali njegov život se ne završava između zidova kancelarije. Njegovo srce kuca brže kada zakorači u prirodu – pl...
Прикажи све

Rame uz rame s ocem – priča iz austrijskih Alpa

-
Слика
  U austrijskim Alpama, tamo gdje su staze uske, tlo klizavo, a dan počinje mnogo prije nego što sunce grane, radi jedan mladić iz Kotor Varoša. I ne radi sam – radi rame uz rame sa svojim ocem. On je sjekač. Otac je traktorista. I svaki dan vode bitku sa planinom. Filip Gavrić , rođen 13. septembra 2002. godine u Banjoj Luci, odrastao je u Kotor Varošu, gdje je završio osnovnu i srednju školu – smjer CNC tehničar, četvrti stepen. Bio je odličan učenik. Ali umjesto mašinske hale, život ga je poveo težim putem, u šumu. A ta šuma za njega nije nova – prva stabla je gledao kako padaju još kao dijete, uz oca Marinka. Marinko Gavrić (Filipov otac) Kažu da se o čovjeku može mnogo reći na osnovu prve igračke. Kod Filipa – to nije bio autić, plišana životinja ili lopta. Njegova prva "igračka" bila je motorka. Još kao dječak, pratio je oca u šumu i u malim koracima učio ono što danas radi s punom odgovornošću. Njegov dan počinje u 05:00 ujutru. U sedam je već u šumi – bez mnogo priče...
Прикажи све

"Biti doktor znači znati, ali i osjećati. Dr Milorad Kuzmić je znao — i osjećao — za čitav jedan narod."

-
Слика
  DR MILORAD KUZMIĆ – ČOVJEK KOJI JE ZASLUŽIO SVAKO PRIZNANJE Šta reći o čovjeku čiji život, od prvog koraka do posljednjeg radnog dana, ostavlja trag ne samo na bolničkim hodnicima, nego i u srcima ljudi? Šta reći o doktoru koji nikada nije prestao biti – čovjek? O takvima se piše sa poštovanjem, ali i sa dozom emocije, jer iza svakog priznanja stoji nebrojeno sati nesebičnog rada, odricanja i ljubavi prema svom narodu. Takav je dr Milorad Kuzmić – sin Grabovice, stub Kotor Varoša, doktor naroda. Humanost, profesionalizam, znanje, moral, predanost i dostupnost – sve te riječi, u superlativu, stanu u jednu titulu: DOKTOR. A kada se toj tituli doda epitet “narodni”, tada znamo da ne govorimo samo o zdravstvenom radniku, već o simbolu povjerenja i utočištu u teškim trenucima. Dr Kuzmić nije bio samo "doktor u bijelom mantilu" – bio je i ratni doktor, vojni, terenski, lider i uzor. Sva ta zvanja, od kojih neka izazivaju knedlu u grlu, krunisana su Zlatnom poveljom opštine Kotor ...
Прикажи све