Da li se Kotor Varoš sjeća Ljubomira Ljube Arsenića, zvanog Žile?

Ulica ćuti, a kafane više ne mirišu na stare razgovore, domaću rakiju i one fine boemske duše koje su činile duh Kotor Varoša. Jedan od njih bio je i Ljubomir Ljubo Arsenić, svima znaniji kao Žile – trgovac, boem, čovjek širokog osmijeha i još šireg srca.

Ljubo je pripadao onoj generaciji ljudi koji su znali kako se živi s dušom. Nije jurio za bogatstvom, ali je bogatio sve oko sebe – riječima, djelima, šalom i toplinom. Bio je stalni gost kafana, ali ne kao puki pijanac, već kao domaćin i pripovjedač. Tu su se rješavali problemi, pomagalo se kome je trebalo, i uvijek je bilo mjesta za još jednu rundu i još jednu priču.

O njemu priča njegov pastorak Radiša Đurić – iako po krvnoj vezi nisu bili otac i sin, Ljubo ga je prihvatio kao da jeste. „Nikada mi nije rekao da nisam njegov“, kaže Radiša. „Nije bilo podjela, nije bilo razlike – bio sam njegov sin, u svakom smislu te riječi. I kad mi je bilo teško i kad mi je bilo lijepo, Ljubo je bio uz mene. Takvi se ljudi danas rijetko rađaju.“

Ljubo je bio čovjek naroda, ali i čovjek za narod. Pomagao je svima – poznatima i nepoznatima. Ako je neko bio gladan – Ljubo je znao. Ako je neko imao problem – Ljubo je već tražio rješenje. Nije se hvalio, nije tražio ništa zauzvrat. Jednostavno, to je bio on – osmijeh, riječ, ruka podrške.

Danas, Kotor Varoš ide dalje, ali pitanje ostaje: da li se sjeća Ljubomira Ljube Arsenića – Žileta? Onih trenutaka u kojima je Žile bio duša grada, onih dana kada su se problemi rješavali kafanskim razgovorima i kada su ljudi bili ljudi?

Vrijeme neumoljivo briše tragove, ali mi koji se sjećamo – pišemo ih ponovo. Za Ljubu. Za sve boeme koji su davali više nego što su uzimali.

I za Radišu, koji zna šta znači biti sin – ne po krvi, nego po ljubavi.