Apel roditeljima, Kotor Varoš kao Las Vegas

Kocka – tiho zlo među nama

Danas sam sa svojim sinom, koji ima svega pet godina, šetao Kotor Varošem. U prolazu pored jednog objekta, okačena reklama sa slikama kazino igara i sportskih kladionica. Nisam ni obratio pažnju, navikne čovjek – nažalost. Ali me onda sin povukao za ruku i upitao: "Tata, kad ćeš me voditi tamo?"

Zaustavio sam se, zastao u mjestu. Nisam znao da li da mu odmah objasnim sve ono što sam prošao, ili da sačekam još malo da poraste. Rekao sam mu samo da je to jedno jako loše mjesto, i da se tamo ne ide. Iako mali, čini mi se da je osjetio ozbiljnost u mom glasu.

Nema manjeg mjesta sa više kockarnica, kladionica i salona za igre na sreću nego što je Kotor Varoš. I sve su – pazite sad – u blizini škola, vrtića, prometnih ulica, gdje svakodnevno prolaze djeca. Reklame na svakom ćošku, šarene, blještave, pune lažnih snova.

I ja sam počeo kao dijete. Kroz nelegalne igre, krišom, iz znatiželje. Ali to se pretvori u svakodnevnu potrebu, opsesiju, pa bolest. Gubiš sebe, porodicu, prijatelje, dostojanstvo. Vjeruješ da ćeš vratiti izgubljeno, ali kocka ne vraća – ona samo uzima.

Danas, godinama kasnije, čist sam. Ne zahvaljujući sistemu, već zahvaljujući porodici i iskrenim prijateljima. I sportu. Teren je postao moja terapija. Svaki znoj na njemu bio je još jedan korak dalje od kandži kocke.

Zato danas pišem ovo kao apel – prvenstveno roditeljima. Ne okrećite glavu. Obratite pažnju s kim se djeca druže, gdje provode vrijeme, kakve reklame gledaju. Kockanje među srednjoškolcima nije izuzetak, to je pravilo. A počinje bezazleno, iz dosade ili radoznalosti.

Država šuti, institucije zatvaraju oči, ali mi kao roditelji ne smijemo. Danas su to samo reklame, sutra – možda gorke suze.