Baćo nesebično dijeli svoju priču i mladima poručuje: „Ne čekajte nesreću da biste shvatili vrijednost života.“

  Ponekad nas život natjera da zastanemo. Ponekad nas život obori, da bismo pogledali gore. I nekad, oni koji su pali najniže – postanu oni čiji glas se najdalje čuje.

Blažen Savanović, u svom okruženju poznat kao Baćo, govori iz srca. Iz invalidskih kolica. I želi da ga mladi čuju – prije nego što bude kasno.

Baćo ne traži sažaljenje. On daje poruku. On šalje poziv onima koji su puni života, željni adrenalina, brze vožnje, dobrih motora, auta i pijanki do zore – da stanu. Da se zamisle. Da poslušaju. Jer govori im neko ko je prošao sve to, ali ne hoda više.




Kad smo mladi živimo kao da nas nije briga šta će biti sutra. Samo igra, provod, društvo. Neko ostane u sportu, neko ode u diskoteke, a mi smo se odlučili za motore, auta i brzu vožnju. Niko nije mislio da bi neko od nas mogao postradati. Kod nas se uvijek kaže – ‘Neću ja, ne može se meni ništa desiti’. I ja sam bio jedan od tih. Mislio sam – ‘neće meni’.

Baćo ne bježi od istine. Iskreno priznaje da je bio površan i u stvarima koje su mu danas najvažnije.

 Išao sam u crkvu – ali površno. To mi je bilo više kao rutina. Kaže se kod nas – ‘Bez nevolje nema ni bogomolje’. Danas znam koliko mi tada nije bilo jasno koliko mi treba Bog. Ne mislim da sam bio dobar momak, ni primjer, ali mislim da sam bio častan. I da me je kroz stradanje Bog doveo do spoznaje – da život nije samo od danas do sutra.“

Da me je tada neko uhvatio za ramena, prodrmao, rekao: „Stani! Kuda žuriš?“ – možda bi sve bilo drugačije. Ali tada kao da su mi uši i oči bile zatvorene.Nije dopirala nikakva sugestija do nas. Imali smo neki paravan.

A onda – trenutak koji je sve promijenio. Tog popodneva, bila je matura u gradu, 28. maja 2016. godine. Niko nije slutio šta će se desiti. Opijali smo se u jednoj gradskoj kafani, poslije tog sam sjeo u auto i doživio saobraćajnu nesreću. Danas vjerujem da se sve dogodilo po Božijoj promisli. Jer da je moglo drugačije – bilo bi. Od tog trenutka počinje njegova najveća borba – ne samo sa paralizovanim tijelom, već i sa mislima, dušom, sobom.

Zadobio sam teške povrede – prijelom vratnog dijela kičme. Ruke i noge ne mogu da pomjeram. Danas poruku pišem jednim prstom, iz pokreta ramena. Iako tijelo ne osjećam, osjetim da mi Gospod daje snagu.

Dvije godine nakon nesreće, 2018. godine, ulazi u manastir Svete Trojice u Ljuboviji. Tamo doživljava nešto što mu mijenja pogled na sve. Kad sam kročio unutra, pomislio sam – ipak mi je Bog dao šansu. Nije me dijelilo mnogo od smrti. Mogao sam prestati disati. Ali nisam. Dobio sam novu priliku – da popravim sebe iznutra i pokušam promijeniti druge.

U svemu što je prošao, najjači oslonac su mu – porodica, prijatelji i vjera.


Imam roditelje, sestru, brata i njihovu djecu – to su moji temelji. Moja snaga. A prijatelji? Prijatelji su moj vjetar u leđa. Ljudi koji me ne napuštaju, koji me traže, koji me zovu. Koji se raduju kad sam u njihovom društvu. I najvažnije – monasi. Oni su mi pokazali pravi put. Oni su me sjedinili s Gospodom.

Pokušao sam sam. Ali ne ide. Čovjek ništa ne može sam. Bez Boga – ništa. Sa Bogom – sve.


Bilo je i onih koji su htjeli da ga vežu za sebe, da mu skrenu pažnju sa Gospoda. Ali, kaže – to su iskušenja. To i jeste posao đavola – da nas obmane. Da nas odvede od Boga. Da tražimo rješenja kod vračara, hodža, bioenergetičara… a ne tamo gdje jedino treba – u našoj pravoslavnoj crkvi.

Baćo danas ne hoda, ali ide dalje – duhovno jači nego ikad. Obilazi manastire, u svakom nalazi novu snagu. Vjeruje da će jednog dana, ako Bog da, sa suprugom i djecom ići istim putem. Smatram da sam srećan čovjek. I da ću tek biti. Ako ja mogu biti srećan u ovom stanju – može svako. Samo je Božija pomoć ključna. I pozitivan pogled na život. Jer sreća je stvar odluke – ne onog što nemamo, već onog što imamo.





Na kraju, poruka mladima:

 Divno je imati dobar auto. I ja ih volim. I dalje ih uređujem s porodicom i društvom. Ali nemojte se takmičiti u glupostima. Nemojte se trkati, igrati životima. Nema pobjednika na toj stazi. Samo gubitnika. Svakodnevno mladi ljudi ginu. Stanite. Razmislite.

Sreću danas pronalazi u duhovnim knjigama, u lijepim razgovorima s prijateljima, u tišini manastira i riječima monaha. Vodi i stranicu „Alfa Vuk“, preko koje dijeli stihove i misli – i motiviše druge da ne odustanu.


Ako želite podijeliti njegovu priču – podijelite je srcem. Možda baš jedan mlad čovjek stane, razmisli… i poštedi svoju majku suza.

Коментари

  1. Анониман8. мај 2025. 14:52

    Само напред и вјеруј у Бога све ће бити боље.
    Од срца ти желим, да се твоје све жеље остваре. Жив и здрав био 🙏🙏🙏👍

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru, podijelite priču da i drugi vide. Daće bog da se Baćine želje ostvare ❤️

      Избриши
  2. Анониман19. мај 2025. 18:41

    Samo naprijed svaka ti čast .Dok sam čitala plakala sam kao i svaka majka.Želim ti svaku steću neka te dragi Bog čuva i da uspiješ u svojim nameras ma.🙏🙏🙏

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Od dječijih snova do stvarnosti: priča o Stefanu Kuzmiću

Jedan od uzora i primjer drugima u Kotor Varošu

Ime koje se ne skandira, ali se pamti, Esad Bili Beharić – Majstor igre, žrtva vremena

"Mirso Beglerović – čovjek iz sjene koji drži tim na nogama"

Vikend jednog Švajcarca u Kotor Varošu

"Od staza djetinjstva do vrhova Evrope: Miloš Veleušić, inženjer sa dušom trkača"

Rame uz rame s ocem – priča iz austrijskih Alpa

"RP PROMEKS Kotor Varoš – tim koji se ne zaboravlja"

"Biti doktor znači znati, ali i osjećati. Dr Milorad Kuzmić je znao — i osjećao — za čitav jedan narod."