Pero Knežević – čovjek kojeg je volio cijeli Kotor Varoš

U svakom gradu postoji barem jedan čovjek koji nije bio poznat po bogatstvu, političkoj funkciji ili velikim riječima, nego po svom poštenju, radu i toplini koju je širio gdje god da se pojavi. Za Kotor Varoš, taj čovjek je bio Pero Knežević.

Rođen 1960. godine u Tovladiću, Pero je veći dio svog života proveo radeći u Komunalnom preduzeću „Bobas“. Ali njega niste morali tražiti na jednoj adresi – ako ste gledali u šaht gdje je pukla cijev, vidjeli biste Peru. Ako ste podigli pogled ka krovu neke kuće, bilo da se čistio dimnjak, mijenjao crijep ili otklanjao štetu od nevremena – tu je bio Pero. U jednom danu, mogao si ga sresti u Čepku, pa u Ripištu, a već popodne u Zabrđu. Njegovo prisustvo bilo je gotovo neprimjetno, ali ne i nevažno – jer Pero nije bio samo radnik, on je bio duh grada.

Voljele su ga i mlađe i starije generacije. Nije bilo djeteta koje ga se plašilo niti starijeg čovjeka koji nije imao riječ poštovanja. Njegov osmijeh, rečenica ili cigareta koje bi podijelio s omladinom dok je odmarao u nekoj od kafana, ostajali su urezani u sjećanju. Nije mu bilo teško zastati i saslušati, podijeliti savjet, nasmijati se. Bio je jedan od onih ljudi koji su znali sve, a nisu se pravili pametni.

Njegova ljudskost ogledala se i u činjenici da je krv darivao više od 70 puta. Bez pompe, bez očekivanja zahvalnosti. Jednostavno – pomagao je jer je to bio njegov način da bude čovjek.

Kada je nastradao u saobraćajnoj nesreći u Zabrđu 10. marta 2022. godine, cijeli Kotor Varoš je stao. A kad je 26. marta preminuo, nije otišao samo Pero – otišao je dio grada. Kao da je nestao jedan od simbola, stubova svakodnevnice. U njegovu čast, opština mu je posthumno dodijelila priznanje, ali pravo priznanje je ono koje svakodnevno živi u pričama i sjećanjima ljudi koji su ga znali.

Većina Kotorvarošana danas smatra da bi Pero Knežević zaslužio da jedna ulica ponese njegovo ime. Jer je, kako kažu, više dana proveo pomažući ljudima na ulicama ovog grada nego u svom vlastitom stanu. Njegovo ime na tabli ulice bilo bi tiho, ali vječno "hvala" za sve godine rada, dobrote i iskrene ljudskosti.

Pero Knežević nije bio poznat, ali je bio važan. Bio je onaj tihi heroj zajednice, čije će ime generacije pamtiti s poštovanjem. Takvi ljudi ne umiru – oni žive u svakom osmijehu, svakom popravljanom krovu, svakoj šahti koju danas otvori neki novi, mladi radnik. Možda neće znati sve o Peri, ali će sigurno čuti da je nekad bio jedan koji je to radio s dušom.