Eh, moje Grmečko nebo... Jesu li one naše igre oko zgrada nastavljene? Ko li ih sada igra? Jesu li procvjetali jorgovani, mirišu li kao nekada? Skuplja li se staro društvo na zidiću kod zgrade? Ovo su dani jorgovana u mom zavičaju. Kad zatvorim oči, još osjećam taj miris. U daljini graja djece mog djetinjstva. Kad zatvorim oči, svi su ponovo tu, čak i oni koji odavno više nisu među nama. Kad zatvorim oči, vozimo bicikle do stare lipe, pa od nje nazad nizbrdo, bez kočenja... kao nekada. Kad zatvorim oči, baba Mileva sjedi na klupici ispred kuće i čeka sagovornike, a biće ih dosta, znam. Ovo su dani jorgovana koji mirišu na djetinjstvo, na dom, na žmurke oko zgrada, na roze štrample, na ošišane barbikе, na čaršijske šetnje. Znaju li nove generacije tajne onih borova na Bećinici? Umiju li pretrčavati čaršiju kao mi... nekada? Možemo li mi opet... ikada? Znam, ima još jorgovana među tim ruševinama. Znam, mirišu jače nego igdje drugo. Da mi je još jednom provozati stari BMX tim ulicam...

  U vremenu kada su sela bila bez struje, puteva i škola, kada su ratne rane još bile svježe, jedan čovjek je donio nadu i znanje – Jefto Pejović. Rođen 22. aprila 1927. godine u Miljkovcu kod Plužina, podno moćnog Durmitora, Jefto je rano shvatio važnost obrazovanja. U potrazi za znanjem, završio je Učiteljsku školu u Sarajevu, a zatim je po zadatku države upućen u seoske krajeve Bosne i Hercegovine, gdje je obrazovanje bilo u povoju. Godine 1946. postavljen je za upravnika osnovne škole u Lipovcu kod Čelinca. Uprkos teškim uslovima, uspio je u prvoj poslijeratnoj školskoj godini upisati čak 86 učenika u prvi razred – pravi podvig u tim vremenima. Četiri godine kasnije. Nakon službe u Lipovcu kod Čelinca, Jefto Pejović prelazi u Vrbanjce kod Kotor Varoša. Tamo, na ledini, podiže prvu osnovnu školu u kotorvaroškom srezu, pokazujući izuzetnu odlučnost i posvećenost prosvjetnom radu. Tokom osam godina provedenih u Vrbanjcima, završava Filozofski fakultet u Sarajevu, ne prestajući rad...

  Gavrilo Princip – Heroj slobode srpskog naroda Gavrilo Princip – Heroj slobode srpskog naroda Na današnji dan, 28. aprila 1918. godine , u tamnici tvrđave Terezijenštat, u mukama i bolesti, skončao je Gavrilo Princip – mladić čije je ime vječno urezano u istoriju kao simbol borbe za slobodu srpskog naroda i svih južnoslovenskih naroda pod tuđinskom čizmom. Rođen 25. jula 1894. godine u selu Obljaj kod Grahova, u siromašnoj, ali ponosnoj porodici, Gavrilo je od malih nogu upijao priče o stradanju, nepravdi i velikoj žrtvi svoga naroda. Bio je tih, ozbiljan i izuzetno inteligentan dječak. Školovao se u Sarajevu, a zatim i u Beogradu, gdje se priključio nacionalnim krugovima koji su sanjali o oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slovena. Principova ljubav prema slobodi nije bila plod mržnje, već nade i prkosa. On nije bio terorista, kako ga neprijatelji predstavljaju, već borac protiv nepravde, protiv okupatora koji je pokušavao da zbriše identitet ...

Još kao dječak, Stefan Kuzmić je znao šta želi biti kada odraste. Dok su se druga djeca igrala u blatu i jurila loptu, on je sa sjajem u očima rasklapao pokvarene konzole, popravljajući džoistike, tranzistore i zvučnike. Kod kuće, bez straha i s velikom znatiželjom, hvatao se u koštac sa svakim električnim uređajem koji bi prestao da radi. Struja je bila njegova prva i prava ljubav. Ali život nije bio nježan prema Stefanu. Oca nikada nije upoznao – poginuo je u odbrambeno-otadžbinskom ratu dok je Stefan još bio u majčinom stomaku. Odrastao je bez figure koju bi gledao kao uzor, bez ruke koja bi ga povela pravim putem. Ipak, Stefan nije odrastao bez podrške. Njegova majka Slađa bila mu je sve – i otac i majka. Radeći više poslova istovremeno, borila se da mu ništa ne fali, da što manje osjeti odsustvo oca. Svojom snagom, požrtvovanjem i ljubavlju usadila mu je najvažnije vrijednosti: poštenje, rad, upornost i vjeru u sebe. I danas, ona mu je oslonac, kao što je bila i svih prethodnih go...

Kopriva – Blago Prirode za Zdravlje Ljudi Kopriva (Urtica dioica) je jedna od najkorisnijih biljaka koju nam priroda pruža. Od davnina je poznata kao čistač krvi i saveznik u jačanju organizma, a njene moći ostaju jednako dragocjene i danas. "Kopriva nije samo korov – ona je lijek." Kada se bere kopriva? „Mlada kopriva u prirodnom okruženju, spremna za branje.“ Najbolje vrijeme za branje koprive je proljeće , od aprila do početka juna , dok je biljka još mlada i sočna. Beru se vrhovi i mladi listovi (prvih 20–30 cm biljke) jer tada imaju najveću koncentraciju vitamina i minerala. po suhom i sunčanom danu , nakon što se rosa povuče, koristeći rukavice da se zaštitite od peckanja. Važno: Kada kopriva procvjeta (sredinom ljeta), nije više pogodna za konzumaciju u svježem obliku. Ljekovita svojstva koprive „Detalj lista koprive, prirodni izvor vitamina i minerala.“ Kopriva je pravi mali rudnik zdravlja: Čisti krv i eliminiše toksine, Podiž...

  Danas, 27. aprila, odajemo pomen žrtvama jednog od najstrašnijih mjesta stradanja u Drugom svjetskom ratu – koncentracionog logora Jasenovac. Logor Jasenovac osnovala je ustaška Nezavisna Država Hrvatska (NDH) 1941. godine. Bio je to logor smrti, mjesto sistematskog uništavanja ljudi zbog njihove vjere, nacije i političkih uvjerenja. U Jasenovcu su stradali: Srbi – najveći broj žrtava, koje je ustaški režim pokušao istrebiti kroz masovna ubistva, mučenja i prisilni rad. Jevreji – žrtve rasnih zakona i politike istrebljenja. Romi – gotovo cijela populacija sa područja NDH bila je uništena. Hrvati antifašisti – svi oni koji su se suprotstavili režimu i pomagali progonjenima. Bošnjaci – naročito oni koji su bili protiv ustaškog režima ili pomagali Srbima i Jevrejima. Slovenci, Česi, politički neistomišljenici, komunisti i sveštenici – svi koji su na bilo koji način predstavljali prijetnju ustaškoj vlasti. Prema podacima koje su utvrdile poslijeratne komisije, u Jasenovcu je ubijeno ...

  Putni pravac Zabrđe-Kotor Varoš Postavlja se ozbiljno pitanje: kada će biti urađeni trotoari na dionici od Donjeg Varoša do Zabrđa? Svjedoci smo svakodnevne slike gdje djeca, roditelji i mještani pješače uz samu saobraćajnicu, izloženi riziku, bez ikakve zaštite. Zar postoji išta važnije od bezbjednosti građana? Dok se iz budžeta izdvajaju značajna sredstva za razne manifestacije i događaje – što svakako podržavamo – ne možemo a da ne postavimo pitanje prioriteta. Sigurnost mora biti na prvom mjestu. Tražimo da se što prije pokrene inicijativa i obezbijede sredstva za izgradnju trotoara, kako bismo spriječili moguće nesreće i sačuvali živote onih najmlađih i najranjivijih. Jedno dijete spašeno – vrijednije je od hiljadu manifestacija.

  S tugom i poštovanjem obavještavamo da nas je, u 91. godini života, napustio Enver Moralić – veliki čovjek, istaknuti agronom, poduzetnik i filantrop, a prije svega – iskreni prijatelj svog rodnog Kotor Varoša. Enver Moralić je kroz svoj bogat život ostavio neizbrisiv trag gdje god je djelovao – od poljoprivrede i industrije, pa sve do humanitarnog rada. Rođen u Kotor Varoši, nakon školovanja u Banjoj Luci i Zagrebu, započeo je uspješnu karijeru u poljoprivredi, a potom nastavio kao poduzetnik na međunarodnoj sceni. Njegove firme djelovale su širom Evrope i Azije, a njegove poslovne vizije prerasle su u velike projekte poput razvoja vinarije Kutjevo – danas jedne od najpoznatijih u Hrvatskoj. Međutim, bez obzira na svjetski uspjeh, Enver Moralić nikada nije zaboravio svoje korijene. Njegova nesebična ljubav prema rodnom kraju posebno se pokazala krajem 2023. godine, kada je zajedno sa svojim bratom Feridom donirao novo navalno vatrogasno vozilo TLF-4000 Teritorijalnoj vatrogasno-...

Selo Rastik 31.12.2023 17:55h   Nekada su sela bila srce života – mjesta gdje su se rađale porodice, odakle su poticale najveće vrijednosti jednog naroda. Danas, nažalost, sela u Bosni i Hercegovini ostaju pusta, a mladi ljudi sve češće odlaze u gradove ili još dalje – preko granica, trbuhom za kruhom. Ko nas tjera u gradove? Nije to samo lična želja za „boljim životom“. Tjeraju nas politika, ekonomija i društveni trendovi. Decenijama se ulaže sve u gradove, a sela su prepuštena sama sebi. Tjeraju nas neuređeni putevi, nedostatak ambulanti, škola i kulturnih sadržaja. Tjera nas osjećaj da na selu nema budućnosti, da nas je društvo zaboravilo. Zašto se ne ulaže u sela? Odgovor je jednostavan, ali bolan: sela nisu prioritet. Investitori traže brz povrat novca, a političari traže brze poene, pa ulažu tamo gdje je koncentracija stanovništva veća. Selo traži strpljenje i dugoročne planove – a toga kod nas već dugo nema. Nije problem samo u novcu. Problem je i u ideji. Kao da se odu...

"Vožnja biciklom je više od sporta – to je tiha meditacija u pokretu, bijeg od svakodnevice i povratak iskonskom miru." Jedna od mojih omiljenih ruta, koju preporučujem svima željnim mira, prirode i tišine koju samo rijeka zna da šapuće, vodi od Kotor Varoša do sela Rastik. Krećem iz Kotor Varoša, gdje Vrbanja već lagano priča svoju priču – voda šumi, ljudi žure, ali ja okrećem pedale suprotno od žurbe. Ruta prati rijeku Vrbanju prema selu Večići. Asfalt je dobar, sa blagim usponima, taman da srce proradi ali da duša stigne da uživa. U Večićima priroda se razmaše – tu je kupalište poznato kao Mlinovi, sa prirodnim vodopadima i mlinovima koji i dalje prkose vremenu. Zvuk vode koja pada niz kamenje, hladovina drveća i miris mahovine bude sjećanja iz djetinjstva, kad smo skakali u vir bez briga. Mlinovi- Večići Dalje put vodi uz rijeku Cvrcku, makadamski put, miran, gotovo zaboravljen. Nema buke, samo cvrkut ptica i šum točkova po šljunku. Oko mene – stijene koje oduzimaju dah, ...